Zahvaljujući svojem povoljnom smještaju na raskrižju prometnica između alpskih, podunavskih, jadranskih i balkanskih zemalja, Osijek je pružao svojem građanstvu mogućnost unosnog poslovanja. Povoljni uvjeti za napredak modernog poduzetništva te modernog građanskog društva nastaju ukidanjem kmetstva sredinom 19. stoljeća. Osijek je bio gospodarski najrazvijeniji grad u Slavoniji, sa 17.247 stanovnika i s preko polovice zaposlenih u industriji, obrtu, trgovini i prometu. Prema podatku Trgovačko – obrtničke komore, krajem 19. st., u Osijeku je bilo 8 tvornica i manufaktura, 230 trgovina i 1011 obrtnika sa 768 pomoćnika (kalfi).

S gospodarskim razvojem pojavio se i problem naobrazbe stručnih kadrova. Do tada u Osijeku nije bilo škola koje bi školovale stručne kadrove određene struke. O obrazovanju šegrta vodili su brigu majstori i obrtni zborovi kao obrtne udruge, koje su štitile i unapređivale obrtništvo. Prema školskom zakonu od 1874. godine šegrti su bili dužni polaziti opetovnice. U to vrijeme u Hrvatskoj je bilo tek nekoliko obrtničkih i trgovačkih škola, a u Osijeku postojala je samo crtačka škola, osnovana potkraj 18. stoljeća, koju su obvezno morali polaziti šegrti kojima je crtanje trebalo pri naukovanju i kasnijem radu. Ta je škola radila do 1872. godine.

Godine 1884. u Hrvatskoj i Slavoniji stupa na snagu Obrtni zakon. Dio tog zakona odnosi se na pitanje obrazovanja šegrta. Paragraf 80. Obrtnog zakona određuje: “. u općinama gdje ima barem 50 šegrta, a za njih nema posebne škole, dužna je općina posebnim učevnim tečajem skrbiti za obuku šegrta”. To je bio vrlo važan korak prema njihovom sustavnom stručnom obrazovanju.

Godine 1886. donesen je Statut za šegrtske škole. Po njemu je škola, s obzirom na prednaobrazbu šegrta, imala niži odjel s jednim razredom i viši s tri razreda. Uvjet za upis u školu bila je završena pučka škola.

 Kako je bilo šegrta koji nisu završili pučku školu, nego samo poneki razred, takvi su učenici morali najprije završiti niži odjel. Postojala je mogućnost uzimanja u naukovanje i nepismenih šegrta. Za takve su bili organizirani tečajevi opismenjavanja. Nakon završetka tečaja pošli su u niži odjel, a nakon završetka u prvi viši. Stručno obrazovanje se sastojalo od praktičnog dijela kod obrtnika i teorijskoga u školi. Pri uzimanju šegrta u naukovanje majstor je morao s roditeljima učenika sklopiti ugovor kod Obrtne vlasti. Zakonom je bilo zabranjeno uzimanje u naukovanje dječaka mladih od dvanaest godina. Tada u šegrtskim školama nije bilo učenica, jer Statutom za šegrtske škole nije bilo predviđeno naukovanje i školovanje ženske mladeži.

Nastavu su u šegrtskim školama izvodili: pučki učitelji, stručni učitelji i srednjoškolski profesori. Oni su radili najvećim dijelom honorarno. Školske knjige su tiskane u privatnoj nakladi, ali su prije tiska morale biti odobrene od Kraljevske zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nastava se u svim šegrtskim školama izvodila na hrvatskom jeziku. Nadzor nad radom, uz određene županijske i zemaljske školske nadzornike, vršilo je i posebno povjerenstvo za šegrtske škole. Povjerenstvo su činili izabrani obrtnici i trgovci u mjestu u kojem je radila šegrtska škola.

Polazak je šegrtske škole bio obvezan dok se šegrt nalazio na naukovanju. Oslobođeni su bili samo oni šegrti koji su polazili prije obrtničku ili trgovačku školu te oni obrtnički i trgovački šegrti koji su završili višu pučku školu obrtničkog ili trgovačkog smjera. Bez školske svjedodžbe nije se mogao ni smio, prema paragrafu 67. Obrtničkog zakona, ni jedan šegrt proglasiti za kalfu, tj. osloboditi. Ta se svjedodžba mogla na kraće ili duže vrijeme uskratiti šegrtu zbog nepristojnog ponašanja, slabog uspjeha i neurednog polaska škole.

U dopisu Kraljevske hrvatske i slavonske zemaljske vlade u Zagrebu, Odjel za bogoštovlje i nastavu, broj: 9.485 od 30. svibnja 1886. kaže se između ostalog: ” . da se imaju osnovati šegrtske škole u Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Požegi, Samoboru, Križevcima, Vukovaru, Osijeku, Bjelovaru, Brodu, Vinkovcima, Mitrovici, Zemunu, Rumi, Glini, Petrinji, Krapini, Ðakovu i Novogradiški.”

Temeljem ovoga dopisa i Ustavnog statuta za šegrtske škole u Gradskom poglavarstvu Osijek održao je sjednicu školski odbor pod predsjedanjem gradonačelnika Miroslava Brođana na kojoj je zaključeno da se organiziraju pripreme za osnivanje dvije šegrtske škole, u Gornjem i Donjem gradu. Nakon provedenih priprema te upisa učenika 14. studenoga 1886. godine, u 9,00 sati počele su s radom šegrtske škole, i to ona za obrtne i trgovačke šegrte iz gornjeg i unutarnjeg grada u školskoj zgradi gornjogradske opće pučke škole, a ona za obrtne i trgovačke šegrte iz donjeg i novog grada u školskoj zgradi donjogradske opće pučke škole.

Današnja Obrtnička škola Osijek proizašla je iz Šegrtske škole Osijek Donji grad . Ona je temeljem iznesenog osnovana uredbom Kraljevske hrvatsko slavonske zemaljske vlade u Zagrebu, Odjel za bogoštovlje i nastavu, broj: 9.485 od 30. svibnja 1886. i otvorena 14. studenoga 1886. godine.

 Prvi nastavnici koji su predavali u Šegrtskoj školi Donji grad bili su:

• Felingstein Antun, ravnatelj
• Singer Josip, vjeroučitelj
• Laska Antun, profesor
• Streiteuberger Antun, učitelj
• Penjić Bogdan, učitelj
• Sudarević Franjo, učitelj

Šegrtska je skola osnovana u Donjem gradu zato jer je Donji grad uz Gornji grad najveći dio grada. U njemu je bilo više obrtnika, trgovaca i tvornica nego u Tvrđi i Novom gradu, pa time i šegrta. Ona je bila smještena u zgradi pučke škole u Donjem gradu, u današnjoj Crkvenoj ulici br. 23. Ova je zgrada sagrađena 1883. i naša je škola u njoj radila do 1956. godine. Tada seli u zgrade u Crkvenoj ulici br. 21 . Zmaj Jovinoj br. 16. (bivši učenički domovi) gdje je radila u vrlo teškim uvjetima. Poslije nadogradnje jednog kata i izgradnje dvorane za tjelesni odgoj u Crkvenoj ulici br. 21 uvjeti su se znatno poboljšali. Od 1968. škola se seli na današnju lokaciju na Trg bana J. Jelačića 24.

Planovi i programi tijekom 111 godina postojanja škole, zavisno od promjene sustava školovanja, u više navrata su se mijenjali. U početku u nižim odjelima učili su se ovi predmeti: nauk vjere, čitanje, pisanje, računanje i risanje, a nastava se održavala tri puta na tjedan i to:

• nedjeljom ujutro od 9,00 – 12,00 za obrtničke
• od 14,00 – 17,00 sati za trgovačke šegrte
• ponedjeljkom od 5,00 – 8,00 sati
• od 14,00 – 20,00 sati za sve šegrte.

 Broj učenika se povećavao iz godine u godinu. Školske godine 1904./05. Šegrtska škola Osijek Donji grad imala je u svim odjelima 148 učenika koji su se naukovali u 31 zanatu, a najbrojniji su bili zidari.

Kontakti s Obrtnim zborom su bili vrlo dobri. Ravnatelj škole je bio nazočan njegovim sjednicama, a članovi Obrtnog zbora su posjećivali školu i nazočili javnim ispitima na kraju školske godine.

Nove značajnije promjene uvedene su tridesetih godina, ovog našeg stoljeća. Prvi razred za naučnice otvara se 1. siječnja 1935., a 1937. uvodi se obvezan završni ispit. Uvođenje završnog ispita imalo je za cilj da učeničko znanje postaje solidnije, tako da je to zahtijevalo od nastavnika i učenika kvalitetniji rad. Na kraju svake školske godine organizirane su izložbe učeničkih radova. Žiri je nagrađivao najbolje radove štednim knjižicama, a novac je osiguravala Radnička komora, Udruga obrtnika i pojedinci. Od 1937. godine ukida se nastava nedjeljom i učenici dobivaju pravo na nedjeljni odmor.

Nastava se održavala i tijekom Drugog svjetskog rata, ali zbog ratnih uvjeta broj učenika se iz godine u godinu smanjivao.

Školske godine 1945./46. Škola je radila pod imenom Stručna produžna škola u Osijeku III, 1947.g. dobiva naziv: Škola za učenike u privredi Osijek Donji grad, 1957. g.: Škola za učenike u privredi “Ðuro Ðaković”, Školski centar “Ðuro Ðaković” i od 1992. godine Obrtnička škola Osijek.

U obrtničkim zanimanjima škola obrazuje uz redovnu populaciju od 1950.g. gluhonijeme i od 1964. godine lako mentalno retardirane učenike.

Iz škole su se potpuno izdvojile neke struke i tako su nastajale nove škole. 1. rujna 1958.g. iz škole se izdvajaju učenici tekstilne, građevinske i grafičke struke, a već su se ranije izdvojili učenici trgovačke škole. Te se godine osnivaju: Tekstilna škola, Grafička škola i Građevinska škola.

Danas je Obrtnička škola Osijek moderna škola za obrazovanje obrtničkog podmlatka. Nastava se izvodi u skladu s važećim nastavnim planovima i programima. Obrazovanje se sastoji od teorijske i praktične nastave. Teorijsku nastavu i vježbe izvode 34 profesora, nastavnika i stručnih suradnika u školi, a praktičnu nastavu i stručnu praksu strukovni učitelji, obrtnici i majstori u obrtničkim i školskim radionicama te trgovačkim društvima. Školu polazi oko 265 učenika razvrstanih u 23 razredna odjela. U redovnim razrednim odjelima učenici se obrazuju u sljedećim zanimanjima: frizer, pediker, fotograf, autolakirer, mesar, pekar, krojač i stolar. U razrednim odjelima za učenike s teškoćama učenici se obrazuju u zanimanjima: pomoćni kuhar i slastičar, pomoćni pekar, pomoćni cvjećar, pomoćni krojač, pomoćni autolakirer, pomoćni bravar i pomoćni vodoinstalater. Školovanje traje tri godine nakon čega učenici polažu završni ispit i stječu srednju stručnu spremu navedenih zanimanja.